Danas, 18.svibnja, obilježava se Međunarodni dan muzeja. Gradski muzej Jastrebarsko pridružuje se proslavi te Vam donosi prijevod krunskog dokumenta iz povijesti našeg grada. Povelja Bele IV. koju čuvamo u muzeju, podijeljena je trgovištu Jastrebarsko 12.siječnja 1257.
Pisana je latinskim jezikom. Na povelji visi svilena vrpca zelene i bijele boje dok se pečat s povelje izgubio kroz stoljeća…
Jedan od najpoznatijih Hrvatsko-Ugarskih kraljeva, Bela IV., umro je 3.svibnja 1270. godine. Na prijestolju je naslijedio svog oca Andriju II. Arpadovića 1235. godine te je vladao dugih i turbulentnih 35 godina. Naime, upravo za njegove vladavine u kraljevstvo su provalili Mongoli (u staroj tradiciji nazivani Tatari) 1241. godine. Prestankom opasnosti Bela IV. se vratio u Ugarsku zatekavši svoju kraljevinu opustošenu te pogođenu glađu i kugom. Poučen strašnim iskustvom najezde Mongola i slabe obrane kraljevstva odlučio je ojačati gradove i dati ustupke stanovništvu. Nakon odlaska tatarskih hordi, građani trgovišta Jastrebarsko uputili su molbe i želje kralju Beli, da im podijeli povlastice slobodnog trgovišta (liberae villae), kakve su već imali Samobor i Petrinja od 1240. Povlastice ovog dokumenta kasnije su kroz stoljeća potvrđivali brojni novi vladari.
Prijevod povelje Bele IV. Prema fra Paškalu Cvekanu
„Bela, milošću Božjom kralj Ugarske, Dalmacije, Hrvatske, Rame, Srbije, Galicije, Lodomerije i Kumanije, svima, kojima ovo pismo bude predočeno, pozdrav onako, kako kraljevi pozdravljaju. Kraljevska uzvišenost a vlastitost joj hvaliti se mnoštvom naroda, običava podložnicima podjeljivati širu sloboštinu, da se tako povećava broj podložnika. Želimo stoga, snagom ovoga pisma svima obznaniti, kako su nas naši došljaci iz Jastrebarskog, županija Podgorje, ponizno zamolili, da se udostojimo podijeliti im sloboštinu, kojom se služe naši došljaci iz Petrinje i Samobora, a ta sloboština izgleda ovako. Nitko od naših sudaca osim gradskog starješine (maior ville) njihova naselja, koji neka sami izaberu, da se ne usudi suditi, a ako parničenima njihov sudac ne bi mogao zadovoljiti, njihov sudac pozvan pred nas a ne drugačije dužan je i treba odgovarati. A ako bi se porodila parnica u bilo kojem slučaju između samih došljaka ili od ovih došljaka protiv nekih stranaca ili od stranaca protiv samih došljaka, ova se parnica ne odlučuje dvobojem nego zakletvom. Određuje također, ako bi im ban učinio štetu u vrijednosti jedne marke, neka im stostruko nadoknadi, banu pak prigodom zalaznine ništa drugo osim svojih kuća nisu dužni dati, za ostale pak potrepštine neka im se plati. I ako tko od njih nema djece, bilo za života, bilo na času smrti može slobodno sva svoja dobra kome god zaželi dati da ih zadrži. Hoće li netko ući u naselje, da se u njemu nastani, sva svoja dobra, to jest kuće i ostalo što posjeduje sa znanjem sviju slobodno može prodavati i odlazeći iz naselja neka ih slobodno zadrži. Određujemo također, da svećeniku kojega god zahtjednu, u svoju crkvu prime, sa svojim desetinama neka raspolažu kako običavaju došljaci, gdjegod se nalazili. Ne želimo šutke prijeći ni preko toga, da su spomenuti došljaci dužni nama davati godišnji porez (pro collecta – bir) od 100 peneza i trideset peneza kao porez od toga (pro tributo fori). A k tomu da naši došljaci iz Jastrebarskog ne bi rekli, da oskudijevaju zemljom, nalažem Stjepanu banu cijele Slavonije i kapetanu Štajerske, našemu dragome i vjernomu, da od zemlje sinova Cvetka i od zemlje sinova Kundis i od zemlje sinova Draguslava označi jobagim (carskim činovnicima) kaštela Podgorje a i podložnicima kaštela do tri aratra, i da nam osobno prenese i svojim pismima iskreno iznese, da je ovim došljacima od zemlje spomenutih ljudi do aratra prema našoj zapovijedi označio pod ovim metama. Prva meta počinje od Sjevera tek jednog brežuljka, gdje je zemljana meta i odatle ide u grmlje, gdje je zemljana meta, potom silazi u potok Dalych, po kojem ide dalje do starog prijelaza (gaza na potoku), zatim pada na veliki put, kojim ide k istočnim stranama, od kojih desna pripada mjestu trga, lijeva pak strana potomstvu Dragoslava, zatim kreće k južnoj strani, gdje se zove hrastov grm i vodi do kruške križem označene ispod koje je zemljana meta, potom ide do drva zylfe križem označene, onda ide do potoka Chebdyna, gdje je meta i ondje ima mete sa sinovima Kundisa, potom će ići prema Zapadu istim potokom Chebdynom malo idući izlazi iz potoka na zemlju sinova Priba i dolazi do zemlje sinova Priba i dolazi do zemlje sinova Cvetka, čija desna strana pripada mjestu trga, lijeva pak strana, zna se, sinovima Pribe, zatim dolaze do zemljane mete na zapadu, potom do hrastovog grmlja, gdje je zemljana meta, zatim dolazi do kruške križem označene, gdje je zemljana meta, potom do rijeke Podgorja, gdje je zemljana meta, zatim istom rijekom gore idući dolazi do velikog prijelaza (gaza), gdje je uz put zemljana meta, zatim na Zapad do zemljane mete hrastom učvršćene, čija desna strana je mjestu trga, a lijeva pak strana, zna se, pripada sinovima Cvetka, šuma pak što ondje postoji, zajednička treba biti jobagima kaštela i pripadnicima kaštela i spomenutim gostima kao što vidimo sadržano u pismima istoga bana. Stoga, da izneseno zadobije snagu trajne osnažnosti ovo smo pismo za svjedočanstva trajnog osnaženja dali ukrijepiti zaštitom dvostrukog našeg pečata. Dano rukom magistra Smaragda prepošta crkve u Albi vicekancelara našega dvora, nama dragoga i vjernoga, godine od utjelovljenja Gospodnjega tisuću dvjesta pedeset i sedme, dva dana prije siječanjskih ida, vladanja pak našega godine dvadeset i druge. “
