Gospodin Davor Stilinović darovao je Gradskom muzeju Jastrebarsko drvenu škrinju s kraja 19. stoljeća.
Svatko od nas zna da posebnu grupu predmeta kućnog inventara čini namještaj. Nekad je namještaj u kući bio skroman, a većinu namještaja je radio seoski majstor. Ti majstori su najčešće bili samouki starci te bi se ljudi čudili kako su „s tem slabem alatem naredili lepe a i potrebne stvari ke su im služile za dnevne potrebe a i za ukras“ (Ivan Cvetković – seljak zapisivač). Škrinje su najčešće izrađivane po narudžbi te su ih prodavali direktno naručitelju ili na sajmovima. Svaka škrinja za sebe je bila unikat. Ovisno o namjeni škrinje te željama i financijskim mogućnostima naručitelja, škrinje su se manje ili više ukrašavale. One su bile najviše upotrebljavan predmet u kućnom seoskom inventaru. Korištene su za spremanje platna, rubenine, dokumenata, nakita ali i žita i kukuruza, te je veličina škrinje ovisila o namjeni. Također moramo naglasiti kako su osobitu važnost u životu ljudi imale takozvane svadbene škrinje – škrinje u kojima je mladenka prenosila svoje stvari (miraz) prilikom udaje u mladoženjinu kuću. One su imale posebnu ulogu u svadbenim običajima te im se tijekom izrade posvećivala velika pažnja. Kuće dobrostojećih obitelji imale su i po nekoliko škrinja.
Škrinja kao mjesto pohrane ima dugu povijest koja seže do starih civilizacija. Drevni Egipćani su škrinje punili nakitom, zlatom, platnom i brojnim drugim vrijednim i posvećenim predmetima te ih pokapali s pokojnicima kako bi im omogućili da navedene predmete posjeduju i u zagrobnom životu. Na ulogu škrinje kao predmeta u koji su se pohranjivale veoma vrijedne stvari upućuje i njezino ime koje dolazi od latinske riječi scrinium koja označava izduženi okrugli okvir za spremanje papira odnosno važnih dokumenata i zapisa. Tijekom srednjega vijeka škrinje postaju nezamjenjivi dio pokućstva u Europi, a svoj vrhunac funkcionalnosti i umjetničkog izražaja doživljavaju u vrijeme renesanse, osobito tijekom 16. stoljeća. U razdoblju baroka postupno ju zamjenjuju komode, ladičari ili ormari da bi se tijekom 19. stoljeća gotovo i prestale koristiti. U hrvatskoj tradicijskoj kulturi škrinje su se zadržale tijekom cijelog 19. i sve do sredine 20. stoljeća kada postepeno počinju gubiti svoju ulogu zbog masovne proizvodnje industrijskog pokućstva.
Neovisno o njihovoj funkciji, oblikom se škrinje može podijeliti na tri tipa – škrinje od tesanih dasaka (kobilaši; škrinje s lagano nakošenim (u obliku krova kuća) ili ravnim poklopcem), jadranski te dinarski (gorski) tip škrinje. Osim glavna tri tipa škrinja javljaju se i mnoge varijante. Na našem području najzastupljeniji tip škrinja su škrinje od tesanih dasaka. One su se izrađivale na širokom prostoru od istoka (Slavonije i Baranje) preko centralnoga dijela (Podravine i Moslavine) pa sve do zapadnoga i sjevernoga dijela današnje Hrvatske. Karakterizira ih poseban način konstrukcije; daske stranica su uložene u stupove nogu. Fascinantna je i činjenica da im je konstrukcija toliko promišljena, da u izradi najčešće nije korišten niti jedan čavao. Unutar ovoga tipa razlikuju se škrinje s kosim poklopcem i bez rogova na uglovima, karakteristične za prostor Posavine, Moslavine i Podravine te škrinje s kosim poklopcem i rogovima na uglovima karakteristične za prostor Slavonije. Tip škrinje s kosim poklopcem i rogovima na uglovima naziva se još i kobilaš (kobilan, sanduk, sedlača, roga, kasun, banka ili ambar). Škrinje od tesanih dasaka mogu imati i ravan krov, a ovaj se tip uglavnom koristio u zapadnom dijelu zemlje i u Istri. Većinom se ukrašavao poklopac i prednja stanica dok su bočne strane rijetko bile ukrašene. Ukrasi su najčešće geometrijski uparene ravne horizontalne i vertikalne, kose i cik-cak linije te različite kružnice i rozete. Dodatno su ti ukrasi mogli biti i obojeni. Pojedini primjeri imaju dodane metalne elemente za zaključavanje što svjedoči o tome da su se u škrinjama čuvali vrijedni predmeti.
Kao što smo već naveli darovanu škrinju datiramo u kraj 19. Stoljeća. Ona ne sadrži ukrase, a podaci o njezinom autoru/majstoru nažalost nisu sačuvani odnosno zabilježeni. Škrinja potječe iz Lijevog Sredičkog (općina Pisarovina), tipa je škrinje od tesanih dasaka, na kobilicu (poklopac je u obliku krova kuća), ima metalni element za zaključavanje te je služila za pohranu žita.
Ovom objavom obilježavamo 16. Noć muzeja, ali se ujedno zahvaljujemo i gospodinu Davoru Stilinoviću na predivnom poklonu muzeju.
Literatura:
- Kolonić, A. – Škrinje unutar Zbirke pokućstva Etnografskoga muzeja u Zagrebu – obrada, digitalizacija i mogućnosti, Zagreb, 2020.
- Ban, T. – Škrinje u tradicijskoj kulturi Dalmacije, Split, 2017.
- Domaćinović, V. – Škrinje od tesanih dasaka u Jugoslaviji, Vinkovci, 1977.
- Miklavčić – Brezigar, I. – Ljudske škrinje na Goriškem, Nova Gorica: Goriški muzej, 2000.
- Vojnović – Traživuk, B. – Lijepe i bogate: Škrinje iz etnografskog muzeja Split, Split, 2010.
- Matković Mikulčić, K. – Hrast – drvo Turopolja, Velika Gorica, 2010.
- Gjetvaj, N. – Žumberak – život i kultura, Zagreb, 1985.